jedan karadzic za jedan irak

Ludaci i mentori

Ubiti ili biti ubijen u ime Boga i vjere dilema je koju niko drugi nije postavio nego politicari, sveštenici i dio novinara koji govore o ludackom zlocinu u Kostajnici kod Konjica vezujuci ga direktno za islam dok ni u primisli nemaju namjeru, zlocine nad Bošnjacima u entitetu sa srpskom vecinom i Federaciji, povezati sa kršcanstvom, a one u Palestini sa judeizmom. Niko i ne pomišlja Karadžica uzeti kao predstavnika svih Srba, ali niko i ne odustaje uzeti Topalovica za predstavnika svih muslimana u Bosni i svijetu, tako se primjena dvostrukih mjerila nastavlja.

Posljednji mjesec obilježavaju dva dogadaja koji su, naizgled, nespojivi a sasvim sigurno imaju istu osnovu, istu potku, istu mustru i prepoznatljivu ruku vezilju. Modernim rjecnikom receno, imaju iste mentore bez obzira na izvršioce. Radi se o svirepom ubistvu hrvatske porodice kod Konjica koje je pocinio Bošnjak i izjavama Pedija Ešdauna o još nepostignutom konsenzusu u donošenju politicke volje Zapada o hapšenju Karadžica. Naravno da se ovom prvom dogadaju mo`e dodati niz ubistava u entitetu sa srpskom vecinom, i to, uglavnom, Bošnjaka povratnika, kao i ubistva Bošnjaka u Federaciji, tamo gdje Hrvati imaju vecinu. Medutim, to je neizvodljivo, iz jednostavnog razloga što su pocinioci takvih ubistava ili drugih zlodjela nad Bošnjacima uvijek nepoznati pa se samim tim ne mogu ni povezati sa islamom i islamskim terorizmom te tako postaju neinteresantni incidenti a nikako zlocini. Drugom dogadaju bi se moglo dodati niz zlocina koje fašizirani Židovi uz pomoc mocnog mentora kome su instalirali sebi odgovarajuceg predsjednika, svakodnevno cine nad Palestincima kao i ono što taj mentor planira ciniti nad Irakom i njegovim narodom.

Presuda bez suda

Kada je na badnje vece pocinjen zlocin nad hrvatskom - katolickom porodicom kod Konjica, u kojem su ubijene tri osobe, njegov zli efekat odjeknuo je Bosnom i Hercegovinom i što se dalje širio njegov odvratni zadah i jeka dobijali su sve više zluradi ton u licnim prepricavanjima i javnim osudama u medijima. Svuda se moglo cuti da se radi o zlocinu pocinjenom u ime vjere i po nalogu vjere i nekog ko tu vjeru propagira, prakticira, pripada joj manje ili više iskreno, javno, tajno, zvanicno i nezvanicno, u svakom slucaju radi se o aktu terorizma iza kojega stoji islamski fundamentalizam a uperen je prema cjelokupnom hrvatskom narodu i katolicima u Bosni i Hercegovini. U bošnjackom bicu ovaj zlocin je odjeknuo u jednoj jedinoj recenici: ''Opet cemo biti krivi, pogotovu ako je to ucinio Bošnjak.''

Istraga je pohvalnom brzinom ustanovila ko je pocinilac i uhapsila Bošnjaka Muamera Topalovica koji je odmah i priznao zlocin. Njegove prve izjave date policijskim službenicima prenošene su u javnost doslovce i zlurado, tumacene kako se kome prohtjelo, njihova tacnost nije provjeravana nigdje i nikako, bar u onom dijelu koji se mogao provjeriti (clanstvo u organizacijama sa islamskim predznakom), te je slika o kolektivnoj krivici Bošnjaka sve više zaokruživana i dovršavana. Tako se, po ko zna koji put, na muslimane i Bošnjake digla kuka i motika da uništi njihov lik pravednih branilaca Bosne, istinskih humanista, tolerantnih ljudi stvorenih za suživot sa svakim kome do takvog života jeste. Rušenje takve predodžbe o Bošnjacima jeste ujedno i rušenje posljednjeg bedema iza kojeg više ne postoje linije odbrane koje bi sprijecile komadanje Bosne kao države.
U pomamnom nasrtanju na cistotu bošnjackog bica ne preza se ni pred cim pa se tako Topalovic poistovjecuje sa svim muslimanima u Bosni i svijetu i stavlja im se kao kamen oko vrata u kojem se skuplja i otežava sva kolektivna krivica za neucinjeni zlocin ili onaj koji je pocinio bolesni pojedinac ali koji njima pripada i koji se iznjedrio iz njihove sredine.

Ubiti ili biti ubijen u ime Boga i vjere dilema je koju niko nije postavio nego politicari, sveštenici i dio novinara koji govore o ludackom zlocinu u Kostajnici kod Konjica vezujuci ga direktno za islam dok, ni u primisli, nemaju namjeru zlocine nad Bošnjacima u entitetu sa srpskom vecinom i Federaciji, povezati sa kršcanstvom, a one u Palestini sa judaizmom. Niko se ni jednog trenutka ne pita je li uzrok zlocina u Topalovicevom poremecenom, bolesnom umu nego donosi presudu isprve da je uzrok u zlocinackom islamu i njegovom ''zlocinackom prakticiranju''. To što takve ocjene nemaju blage veze sa normalnim umom i jeste ono na šta racunaju kaletovici i hadžiomerovici u svojoj zapjenjenoj antislamskoj kampanji koju vode po nalozima svojih antiislamskih mentora. Naime, sve do posljednje emisije koju prave ova dva novinarska diletanta o Topalovicu je svašta receno, o islamskom funadamentalizmu, terorizmu, miltarizmu, o mudžahedinima, o vehabijama i svemu drugom što je s pravom ili ne vezano za islam, Bošnjake i Bosnu.

Govoreno je i pisano sa manje ili više žuci, placenicke zanesenosti poslom koji se obavlja, psece odanosti prema gospodaru koji drži kost i sve se to moglo progutati ili bar podnijeti držeci se potrebe da se dozvoli demokratsko pravo i na drugacije mišljenje. No, ono što je Kaletovic iznio prelazi sve granice cak i onoga što bi mogao zamisliti um bolesniji od onog koji je u glavi najsitnijeg podanickog doušnika, pripuze, podguze, uvlakaca, liziguzice... Ova protuha od covjeka i novinara najednom se sjetila da Topalovica, bez osnove, poveže sa mudžahedinima, sa Bocinjom, sa legendarnim moševackim harambašom kosovskog kalibra Galijaševicem, sa ''inspiratorima zlocina u Bosni i Hercegovini''. U tom povezivanju kaže da su oni koji su kupovali kuce od Srba po skupe pare pa im iste oduzete i vracene istim Srbima, u Bosnu donijeli ''zlocinacko prakticiranje vjere kakvo nije bilo poznato prije dolaska mudžahedina 1992. godine'' koji su kasnije, radeci šta im je volja, ''iz Bocinje širili strah širom Bosne.'' Po njemu, radi se o vehabijama (garantujem da ni ne zna ko i šta su vehabije) koji su istinski inspiratori zlocina, ljudi koji prepoznaju nemuslimana na kilometar, a na polovini te udaljenosti ga ubijaju sabljom. Možda ni po cemu ovaj Kaletovic nece biti upamcen u bh. novinarstvu, ali po uvodenju novog termina ''zlocinacko prakticiranje vjere'' zasigurno je sebi obezbijedio mjesto.

U prvi mah covjek pomisli da je bolje sa ovakvima i ne raspravljati i ne davati im znacaja, ali zbog odgovornosti pred Bogom i pred buducim naraštajima imamo obavezu da kažemo kako ovakve jezicke konstrukcije, izmišljotine i nebuloze mogu srociti samo oni koji su bolesniji i poremeceniji od Topalovica i da se njih treba cuvati više nego desetine naoružanih belih, crnih i sivih orlova, arakanovaca i šešeljevaca i bilo koje druge bande crnih ruku i crnih rukavica. Ako Kaletovic i dalje ostane sa Bakirom na FTV onda ce biti jasno i koje bi naoružane formacije podržali kad bi zatrebalo i oni i FTV i njihovi mentori.

Trgovina jedan za jedan

Mnogi u ovoj državi spremni su o njenom medunarodnom položaju i znacaju govoriti kao da se radi o ulozi društva za zaštitu divljih pataka a ne o suverenoj državi. Ono što takvi zaboravljaju jeste da je Bosna uvijek imala veliki znacaj za Evropu a danas i za SAD. Dovoljno je pogledati kako se sinhronizirano dešavaju stvari i kako padaju izjave medunarodnih zvanicnika o pojedinim pitanjima i to odredenim prigodama. Danas, kad je agresija na Irak skoro izvjesna, iako UN komisije ne mogu pronaci opravdanja ni nakon dugotrajnih istraživanja koja u posljednje vrijeme prolaze u ponižavanja, kada je naftna pozadina vec potpuno razotkrivena, kada vojnoindustrijski lobi SAD-a vec nervozno reagira, SAD ipak moraju naci izgovor ili bar opravdanje za agresiju. Svjesni da se krstaški pohod koji je Buš junior pominjao na pocetku mandata više nikako ne može sakriti ipak pokušavaju uciniti nemoguce. Tako dolazimo do onog drugog dogadaja koji se tako lijepo uklapa u zbivanja oko Topalovica, u šeme koje su potrebne kaletovicima i njihovim mentorima, to jest do izjava visokog predstavnika Pedija Ešdauna o tome kako bi Zapad morao postici konsenzus u donošenju politicke odluke o hapšenju ratnog zlocinca Radovana Karadžica.

Nicim se kao time ne bi pokazalo da se ne vodi rat protiv muslimana u Iraku nego protiv terorizma i to baš u vrijeme pocetka rata protiv Iraka. Tako je visoki predstavnik okarakterizirao hvatanje najveceg zlocinca na svijetu s kraja prošlog stoljeca. Ništa zato što nikome ne pada na pamet da zaista uhapsi Karadžica jer bi time doveo u pitanje opstanak entiteta izgradenom na njegovim zlocinima, ništa zato što on sam ne može zamijeniti hiljade zlocinaca koji kao i on šetaju Bosnom i svijetom zašticeni kao medvjedi, ništa zato što on ne može zamijeniti desetine hiljada, možda i stotine hiljada, pa i milione ljudskih žrtava u Iraku. Važno je da je poruka odaslana.

Pedi nam je manirom engleskog plemica i u skladu sa vec poznatom medunarodnom politikom koju vodi njegova država ponudio cijenu: jedan Karadžic za jedan Irak. Valjda u svojoj blagonaklonosti lord smatra da je cijena pravedna. To što se druži sa prognanicima, što zagovara njihova prava na povratak, što prica o velikim šarenim lažama u ovoj napacenoj zemlji - lordu ne znaci ništa. Njemu je najvažnije kako muslimane (ne samo u Bosni) prevariti da se u Iraku ne radi o agresiji nego o borbi protiv terorizma. Zato se i u Bosni, za svaki slucaj, radi i druga varijanta koju smo pominjali u prvom dijelu teksta a radi se o pretvaranju bošnjackih žrtava i bošnjackih heroja u islamske militantne teroriste koje i treba ubijati i uništavati kako to rade Židovi u Palestini – fašisticki, nemilosrdno i po mogucnosti do posljednjeg covjeka.

Na putu ka ostvarenju cilja sve metode su dozvoljene. Zato je sve jasniji odgovor na pitanje ko su mentori Topalovica? Zasigurno nisu vehabije o kojima prica Kaletovic, nisu ni mudžahedini iz Bocinje, ni drugi muslimani, jer onaj ko na sedždu pada ne nagovara na ubijanje nevinih ljudi. Prije bi se moglo reci da njegovi mentori dolaze sa druge strane, sa one na kojoj je primjena dvostrukih aršina pravilo a ne pojava ili slucajna pogreška.
Pogledajmo samo šta se radi sa ljudima iz slucaja Pogorelica o kojem vec i ptice na grani znaju dovoljno da bi ga ocijenile namještenim. No, ovom prilikom uzecemo ga samo kao primjer radi poredenja. Ovih dana SAD otvaraju kamp u Madarskoj vojnoj bazi Trzan gdje ce obucavati Iracane, protivnike Sadama Huseina za borbu protiv sadašnje vlasti u Iraku. Dakle, pravi se vojni kamp za obuku neprijatelja legitimno izabrane vlasti nezavisne i suverene države, pravi se u tudoj zemlji, na njenoj teritoriji, bez volje njenih gradana, uz pritisak na aktuelnu vlast, uz dovodenje svojih vojnih i civilnih strucnjaka, za svoje potrebe i potrebe svog fašistickog nauma i sve to u srcu Evrope i pod plaštom borbe za demokratiju. Formiranje kampa Pogorelica koji je formirala vlast nezavisne i suverene države, na svojoj teritoriji, za potrebe vlastite odbrane, a nikako napada, dovodenje svojih, pa i bilo cijih, strucnjaka uz znanje legalne vlasti smatra se cinom terorizma.

Koliko je to neodrživa konstrukcija dovoljno je vidljivo i iz ovih nekoliko recenica, no, važnije pitanje ostaje - kako ce Bošnjaci a i ostali muslimani u svijetu reagirati na probni balon - ponudu za razmjenu Karadžica za Irak. Sudeci po dosadašnjoj praksi, i ovih nekoliko dana šutnje, bit ce da ce muslimani odšutiti i ovu uvredu. Ili su vec unaprijed pristali na sve što im Zapad spremi, ili su oguglali pa se i ne cude, ili su fatalisticki sve prepustili na Božije odredenje a bez vlastitog angažmana. Ni jedne od pobrojanih reakcija današnji medunarodni državni terorist Buš junior i njegov i šejtanov sabrat Šaron se ne plaše. Jedino cega se plaše jeste istinska reakcija potlacenih koji kada jednoga dana odluce da zaista odgovore na sva ugnjetavanja, ubijanja, silovanja, pljackanja i vrijedanja mogu odgovoriti tako da se zemlja zatrese, a ne samo teroristicka država. Kada ce to biti teško je reci ali je takav odgovor potlacenih, kroz historiju uvijek bio neminovan i uvijek pobjednicki, pa ga, s pravom, možemo i moramo ocekivati. Kadli – tadli.

P.S. U prošlom broju u svom analitickom tekstu pomenuo sam prof. dr. Mustafu-ef. Cerica rekavši da je bio na Tihicevom iftaru u Banjoj Luci. Izgleda da moj izvor nije bio u pravu pa se ja, u njegovo ime, izvinjavam reisu što je pogrešna informacija bila objavljena u Novim horizontima.
I.H.